Iako danas podvodna arheološka istraživanja, kako morska tako i riječna, razumljivo pripadaju stručnoj domeni različitih nadležnih institucija, kako znanstvenih tako i onih zaduženih za očuvanje povijesne baštine, a podrazumijevaju naravno i rad specijaliziranih stručnjaka, u samim počecima istraživanja vodenih površina tijekom 19. st. - kao uostalom i u ostalim granama arheologije - sve se mahom svodilo na slučajna otkrića te na dobru volju i entuzijazam pojedinaca koji su te nalaze htjeli sačuvati i predstaviti javnosti. Tim prvim nalazima rijetko kad poznajemo točan kontekst, što značajno ograničava znanstvenu interpretaciju i dublju analizu, no ta su otkrića barem uputila arheologe da nekim mjestima posvete veću pažnju. Slučaj Kupe kod Siska je, mogli bismo reći, paradigmatski za razvoj riječne arheologije u 19. i ranom 20. st., i to ne samo u Hrvatskoj već i na europskoj razini. Naime, prateći povijest tih istraživanja možemo vidjeti kako su nalaze prvo bilježili i skupljali prosvijećeni amateri i ljubitelji starina, ali i beskrupulozni trgovci starinama, kako je lokalitet postupno postajao sve poznatiji u kulturnoj i znanstvenoj javnosti te kako je u konačnici institucionalna arheologija, odnosno jedna muzejska ustanova i njeni stručnjaci, preuzela na sebe glavni dio tereta u pokušaju očuvanja materijalne baštine s tog lokaliteta. Još su tijekom prve polovine 19. st. u novinama zabilježeni arheološki nalazi u rijeci Kupi. Gotovo su svi ti nalazi bili koncentrirani na relativno ograničenom prostoru, odnosno u gradu Sisku. Suvremeni se Sisak nalazi upravo na mjestu na kojem se nalazila rimska Siscija, pa je otkriće brojnih rimskih predmeta bilo i sasvim očekivano. Kroz cijelo 19. st. arheološki su artefakti sakupljani u koritu Kupe i na njenim obalama. Mada su mnogi završili u privatnim zbirkama, nezanemariva količina je putem donacija ili otkupa našla svoje mjesto u fundusima muzeja u Zagrebu, Beču i Budimpešti.