Prapovijesna je tehnologija uvelike utjecala na razvoj ljudskog roda. U početku je olakšala opstanak i pripomogla povećanju populacije, a poslije je njome čovjek mogao značajnije utjecati na okoliš. U paleolitiku su se primjenjivale različite metode i tehnike lomljenja kamena, a često i više njih u istom kulturnom ili vremenskom razdoblju. Tehnološke inovacije, premda u početku vrlo rijetke, rezultiraju ovladavanjem i primjenom sve složenijih vještina odnosno metoda lomljenja kamena, s ciljem postizanja sve većih duljina upotrebnih rubova alatki s obzirom na istu težinu sirovinskog materijala. To je pak dovelo do veće neovisnosti od izvora sirovinskih materijala i time izravno povećalo pokretljivost različitih skupina lovaca i skupljača. Osim kamena tijekom paleolitika veliku važnost imala je i obradba organskih materijala a pojavom nakita i umjetnosti po prvi put tehnologija više nije strogo funkcionalna. Stavljena je i u službu simbolike čija pojava u potpunosti odražava moderno ponašanje. Premda se u neolitiku kamen obrađivao glačanjem, cijepanje kamena nije isčezlo, a ponekad se upravo njime oblikovao poluproizvod prije glačanja. Tehnologija cijepanog kamena postojala je i u metalnim razdobljima, iako ona sve više gubi na važnosti te mnoge metode padaju u zaborav. Napredak proizvodnje kamenog i koštanog oruđa, njihovo tehnološko usavršavanje i kvalitetnija izradba dokazuju da je s vremenom, još u paleolitiku, došlo do određene specijalizacije. Traženje sirovina i postojanje rudarstva kamena vodilo je daljnjem razvoju. Potkraj neolitika čovjek je zakoračio u tehnološke procese proizvodnje metala, isprva oslanjajući se samo na površinske nalaze elementarnog bakra. Međutim, potkraj eneolitika započelo se s lijevanjem u dvodjelnim kalupima.